Dadaism By Tristan Tzara

*There is a literature that does not reach the voracious mass. It is the work of creators, issued from a real necessity in the author, produced for himself. It expresses the knowledge of a supreme egoism, in which laws wither away. Every page must explode, either by profound heavy seriousness, the whirlwind, poetic frenzy, the new, the eternal, the crushing joke, enthusiasm for principles, or by the way in which it is printed. On the one hand a tottering world in flight, betrothed to the glockenspiel of hell, on the other hand: new men. Rough, bouncing, riding on hiccups. Behind them a crippled world and literary quacks with a mania for improvement.

I say unto you: there is no beginning and we do not tremble, we are not sentimental. We are a furious Wind, tearing the dirty linen of clouds and prayers, preparing the great spectacle of disaster, fire, decomposition.* We will put an end to mourning and replace tears by sirens screeching from one continent to another. Pavilions of intense joy and widowers with the sadness of poison. Dada is the signboard of abstraction; advertising and business are also elements of poetry.
I destroy the drawers of the brain and of social organization: spread demoralization wherever I go and cast my hand from heaven to hell, my eyes from hell to heaven, restore the fecund wheel of a universal circus to objective forces and the imagination of every individual.
Philosophy is the question: from which side shall we look at life, God, the idea or other phenomena. Everything one looks at is false. I do not consider the relative result more important than the choice between cake and cherries after dinner. The system of quickly looking at the other side of a thing in order to impose your opinion indirectly is called dialectics, in other words, haggling over the spirit of fried potatoes while dancing method around it. If I cry out:
Ideal, ideal, ideal,
• Knowledge, knowledge, knowledge,
• Boomboom, boomboom, boomboom,

I have given a pretty faithful version of progress, law, morality and all other fine qualities that various highly intelligent men have discussed in so manv books, only to conclude that after all everyone dances to his own personal boomboom, and that the writer is entitled to his boomboom: the satisfaction of pathological curiosity; a private bell for inexplicable needs; a bath; pecuniary difficulties; a stomach with repercussions in life; the authority of the mystic wand formulated as the bouquet of a phantom orchestra made up of silent fiddle bows greased with philtres made of chicken manure. With the blue eye-glasses of an angel they have excavated the inner life for a dime's worth of unanimous gratitude. If all of them are right and if all pills are Pink Pills, let us try for once not to be right. Some people think they can explain rationally, by thought, what they think. But that is extremely relative. Psychoanalysis is a dangerous disease, it puts to sleep the anti-objective impulses of men and systematizes the bourgeoisie.
There is no ultimate Truth. The dialectic is an amusing mechanism which guides us / in a banal kind of way / to the opinions we had in the first place. Does anyone think that, by a minute refinement of logic, he has demonstrated the truth and established the correctness of these opinions? Logic imprisoned by the senses is an organic disease. To this element philosophers always like to add: the power of observation. But actually this magnificent quality of the mind is the proof of its impotence. We observe, we regard from one or more points of view, we choose them among the millions that exist. Experience is also a product of chance and individual faculties. Science disgusts me as soon as it becomes a speculative system, loses its character of utility-that is so useless but is at least individual. I detest greasy objectivity, and harmony, the science that finds everything in order. Carry on, my children, humanity . . . Science says we are the servants of nature: everything is in order, make love and bash your brains in. Carry on, my children, humanity, kind bourgeois and journalist virgins . . . I am against systems, the most acceptable system is on principle to have none. To complete oneself, to perfect oneself in one's own littleness, to fill the vessel with one's individuality, to have the courage to fight for and against thought, the mystery of bread, the sudden burst of an infernal propeller into economic lilies.... Every product of disgust capable of becoming a negation of the family is Dada; a protest with the fists of its whole being engaged in destructivc action: *Dada; knowledge of all the means rejected up until now by the shamefaced sex of comfortable compromise and good manners: Dada; abolition of logic, which is the dance of those impotent to create: Dada; of every social hierarchy and equation set up for the sake of values by our valets: Dada; every object, all objects, sentiments, obscurities, apparitions and the precise clash of parallel lines are weapons for the fight: Dada; abolition of memory: Dada; abolition of archaeology: Dada; abolition of prophets: Dada; abolition of the future: Dada; absolute and unquestionable faith in every god that is the immediate product of spontaneity:* Dada; elegant and unprejudiced leap from a harmony to the other sphere; trajectory of a word tossed like a screeching phonograph record; to respect all individuals in their folly of the moment: whether it be serious, fearful, timid, ardent, vigorous, determined, enthusiastic; to divest one's church of every useless cumbersome accessory; to spit out disagreeable or amorous ideas like a luminous waterfall, or coddle them -with the extreme satisfaction that it doesn't matter in the least-with the same intensity in the thicket of one's soul-pure of insects for blood well-born, and gilded with bodies of archangels.
Freedom: Dada Dada Dada, a roaring of tense colors, and interlacing of opposites and of all contradictions, grotesques, inconsistencies: LIFE

From "Dada Manifesto" [1918] and "Lecture on Dada" [1922], translated from the French by Robert Motherwell, *Dada Painters and Poets*, by Robert Motherwell, New York, pp. 78- 9, 81, 246-51; reprinted by pernlission of George Wittenborn, Inc., Publishers, 10l8 Madison Avenue, New York 21, N.Y.

Decadent Action Manifesto

Decadent Action are the man and woman sitting next to you at the cocktail bar, they have money in their pockets and mischief on their minds.

Decadent Action are a High Street anarchist-guerrilla organisation whose main aim is to destroy the capitalist system by a leisurely campaign of good living and overspending. We plan to achieve our aims by making capitalism fall on it' s own sword. If you neglect and ignore capitalism it will not go away, but feed it to excess for long enough and it will eventually burst.

We use the simple economic principles of supply and demand with their intrinsic link to inflation to establish our theories. The state must control these factors to run the economy efficiently; throw in the wild card of massive irrational overspending on seemingly random luxury goods and the government is unable to take control. This will lead to hyper inflation and large scale social unrest, leading to the collapse of the monetary system and disintegration of the state apparatus.

So how can you get involved in this conspiracy to otherthrow the government without making too much effort or getting your hands dirty? Well the answer is to spend, spend, spend! Get money, spend it, it's as simple as that. Below we set out ten pointers to help you to become truly decadent and to destroy the monetary system at your leisure.

1. Savings are for losers, when the monetary system collapses your few pounds in the bank will become worthless. Get them out and blow the lot on a night out. We can recommend The Lanesborough Hotel on Hyde Park Corner in London, The Stannary in Tavistock (Devon) or just choose the best place nearest to you and hit the vintage champagne.

2. Shopping is fun, and you can never have enough designer labels, buy that dress you' ve been lusting after. The words 'dry clean only' are what we look out for, and good quality clothing is available in all major towns and cities. Stylish clothes can get you into all the right (and wrong) places and can help you convince others of your wealth in order to pull a fast one.

3. Government sponsorship is always a nice way to fund a spending spree. This comes in many forms - dole money, business start up grants, blackmail and bribery are all money for nothing. Try seeing how quickly you can blow your dole cheque in a cocktail bar.

4. Never, ever eat chocolate of less than 60% cocoa solids. Ackermans or Green and Blacks is what you should be eating.

5. Credit is the decadent's friend. It is inflationary, it is free money, it is fun to spend. Credit cards are best, yours or someone else's. Available now from high street banks, all you have to do is convince them that you can pay it back, piece of piss. When the monetary system collapses your bill will simply disappear. Keep several with you at all times.

6. Shopping without money is an essential part of our plan. See it, like it, have it. Never take no for an answer.

7. Pass on the decadent message at all possible opportunities. We recommend writing, rubber stamping or scalding on bank notes with appropriate pro- consumer slogans such as 'spend, spend, spend' and 'shop now, riot later'.

8. Terrorism and violence against the state can be fun but make sure you get the right tools for the job. Sawn off shot guns are crude and could snag your clothes. In short, if you're going to shoot a cop - make sure you use a nice gun.

9. Guilt and the morals of the Christian Right have no place in our plans. Get yourself out and buy some smut, get down to your local perve shop and kit out your dungeon.

10. Sort out the right heroes and influences - take a tip from us and spend the day of the next general election in bed with a jug of your favourite cocktail, a Combustible Edison soundtrack and read up on Baader, Meinhoff, Chomsky, Susie Bright, Harry Roberts, Valerie Solanas, Viv Nicholson and troublemakers the world over. The odd few pence on a meagre minimum wage is not our concern when we want to bring the whole system crashing down.

These are just a few of the things that may help you in the war against the monetary system. If you wish to receive our journal The Decadent then send a stamped, addressed envelope to the below address. Invitations to exclusive restaurants, gifts of fine wines and champagne are also encouraged.

Decadent Action, BM Decadence, London WC1N 3XX, UK. Decadent Action describe themselves as "Consumer Terrorists. Champagne Anarchists. Cocktail Revolutionaries." Not sure if they're still around - the last issue I'm aware of The Decadent, The Journal of Decadent Action, is from Summer 1998. This and other writings are on the Decadent Action website.


This Manifesto was first published in The Idler magazine, and later in the book Mind Invaders - edited by Stewart Home (Serpent's Tail). I'm presuming it to be non-copyright & have therefore reproduced here. If anybody concerned with Decadent Action can confirm, or knows different, please get in touch.

Manifest Luthera Blissetta

Luther Blissett komičan je lik u farsi koja se odigrava na svjetskoj pozornici. On proširuje tradicionalne pojmove društvene borbe da bi uključio sve ono što je pozitivno u suvremenoj urbanoj pop-kulturi. Manipuliranje i razaranje jezika mitova je njegovo polazište. On uništava arhetipe pučke kulture, kao i one koje je iznjedrila tehno-poganska vjerska obnova. Luther Blissett nije proizvod preddemokratskog ili predindividualističkog svjetonazora koji polaže pravo na despotsko društveno jedinstvo. Avant-bardizam (kombinacija avangarde i bardizma , narodnog pjesništva) lucidni je šamanizam koji se smjestio izvan granica demokracije i individualnosti.

Druid Luther Blissett podržava slobodnu kaotičnu empatiju između svih živih bića. On je šarmantan transseksualac, fetišist stopala – kombinacija Pacoa Ignacia Taiba i Paracelzusa nastala na nekom underground rave partyju . Luther Blissett nas izaziva, vara i laskanjem obmanjuje kako bismo shvatili da nije dovoljno samo suočiti se s Bezdanom. Njegove nas šale tjeraju da se zagledamo u crninu te rupe, njegova zadirkivanja bude mjesečare. Suvremeni društveni odnosi su vrlo zarazna neuro-epidemija. Luther Blissett ulazi u tu Katastrofu vežući za nju svoj simboli čki kapital, i na taj način održava prolaze otvorenima. Korištenje jednog imena za više ljudi postaje borederline iskustvo, prijenos uživo s posljednjeg rta stoljeća. Istražujući načine na koje je moguće pobjeći od okova konvencionalnog identiteta, Luther svijetu daje novu vitalnost.

Protiv nihilističke tiranije spektakla najbolje se boriti neobičnim govorom i pričanjem izmišljenih priča, odnosno stvaranjem vrtloga la ži i izmišljotina sve dok kratki spoj u komunikaciji ne razori taj virtualni svijet kako bi se onaj pravi mogao opet pojaviti. U stvari, radikalna kritika svijeta ili pravo na tu kritiku bio je najveći uspjeh pirata, plagijatora, lopova, lakrdijaša i dvorskih luda u prošlim stoljećima. Tadašnji feudalni sukobi bili su nalik na ove danas. Jezik kraljeva i papa – jezik Zakona, Drž ave i Društvenog položaja – bio je kritiziran, potkopavan i izobličavan plagijatima i parodijom. Otpor s pomoću laži održavao je fluidnost jezika i sprječavao svaki pokušaj sustavne kodifikacije. Skitnice, pelivani i trubaduri izbjegavali su prihvać ene oblike poput dvorske poezije i viteške balade, i služili se prezrenim žanrovima poput satire, prosta čkih pjesama i bogohulnih molitvi.

I dok je jezično križanje tih neurednih barda i trubadura cvalo, istodobno je kultura u rukama moćnika venula. Zahvaljujući brojnim druidskim dervišima, jezici različitih klasa, kultura, okruga i zanimanja modificirali su se i pomlađivali jedan drugoga. Djelo Françoisa Rabelaisa iz šesnaestog stoljeća svoj radikalni pristup i subverzivan naboj može zahvaliti utjecaju veselih bardskih šaljivč ina. Uništivši svaku ideološku razdiobu izme đu ideala i stvarnosti, Rabelais je predvidio i utjecao na Bahtinovu teoriju. Naravno, oduvijek je bilo nužno ignorirati tradiciju i pustiti govor da bludniči i umnaža se, kako bi se poredak stvari mogao srušiti, a kultura stvoriti iznova. Trebalo bi biti jasno da se, unatoč stalnim intervencijama autoritativne vladaju će klase, koja život želi zamrznuti u ledenu hijerarhiju, različite pojave i dalje stapaju i sudaraju u svoj svojoj konkretnosti i različitosti.

Rabelais, Villon i njihovi bezimeni prethodnici nisu trošili vrijeme na pokušaje artikuliranja Istine u svijetu ispunjenome lažima. Umjesto toga, bardi i trubaduri zaobilazili su službenu istinu i izvrtali je dovode ći njezinu logiku do krajnjih paradoksalnih granica. Čak je i danas borba protiv jezika vladajuće klase sastavni dio svake klasne borbe. Šala je oružje s pomoću kojeg stvaramo nove veze među stvarima i uništavamo svaki oblik hijerarhije. Jednako kao što je Rabelais ustrajavao na tome da je srednji vijek gotov i da novi društveni odnosi uklanjaju feudalni svijet, naša je zadaća odreći se nadničkog rada kao zastarjelog društvenog oblika koji će nestati na tragu naše cyber -revolucije. No, umjesto da samo sjedimo i čekamo katarzične eksplozije koje će razoriti kapitalistički sustav, možemo ubrzati taj proces pomno planiranim vragolijama.

Vladajuća nam klasa neće omogućiti slobodan pristup bazama podataka oko kojih se vrti njihova informacijska revolucija. Moramo prkositi načinu na koji je znanje organizirano i tako okončati vladavinu buržoazije. Još jednom moramo zaprijetiti kaosom. Glasine i šumovi moraju se širiti svim raspoloživim komunikacijskim sredstvima sve dok javnost ne prizna da svaka naša šala ili laž u sebi sadrži više informacija nego svi policijski dosjei na svijetu. “Moral” onih koji jašu na valovima digitalnog oceana je nužno provizoran. Donedavno su pojedinci koji su predvodili taj smjer u Italiji bili poznati kao transmanijaci. Iz najmra čnijih dubina Interneta koje su istražili ti osvajači umova pojavila se stara šala mnogostrukog identiteta i uskoro će ona preplaviti cijeli svijet. Tehniku su obnovili neoisti sredinom osamdesetih, kada je va žno višestruko ime bilo i Karen Eliot. Sad su ga preuzeli bivši transmanijaci.

Projekt pod nazivom Luther Blissett pokrenula je u ljeto 1994. međunarodna skupina revolucionara, mail-umjetnika, pjesnika, performans-umjetnika, urednika underground - časopisa, cybernauta i squattera . Ako se koristi izvan tog uskog kruga radikala, višestruko ime je jednostavno rješenje problema poput odnosa izme đu pojedinca i zajednice ili potrage za identitetom. Taj pojam je zamijenio sve rasprave o nomadologiji te beskrajna i besmislena naklapanja o stvaranju situacija . Luther Blissett je djeljiv (- dividuum ) jer ima mnogo osobnosti i brojne glasove. Luther Blissett je tako đer i kon-dividuum jer mnogo ljudi dijeli to ime. Luther Blissett je i gomila i decentralizirani subjekt. Luther Blissett je ono što je Marx nazvao Gemeinwesen , zajednička bit čovječanstva, svijest o opć oj zajednici. Luther Blissett je (anti)umjetnik poput Karen Eliot. Ona je kulturalni terorist koji bez obzira na to podupire religiozni program neoisti čkog saveza. Sabotaže, vragolije, urbane legende, performansi, časopisi, oglasne ploče i televizijski ili radio-prijenosi šire to ime po cijelome svijetu. Ta šala nikad neće prestati. Svatko može postati Luther Blissett, treba samo usvojiti njegovo ime. Uključite se u Opć i Um i postanite Luther Blissett prije nego što Luther Blissett dođe po vas.


S engleskoga preveo Kristian Göttlicher.
Luther Blissett, The Luther Blissett Manifesto, u Stewart Home, ur . Mind Invaders, Serpent's Tail, 1997.

Zenit (1921–1926)

ZENIT je jedan od najznačajnijih avangardnih časopisa na teritoriji Jugoslavije. Do 1923. godine je izlazio u Zagrebu, potom u Beogradu. U periodu od 1921. do 1926. godine izašla su ukupno 43 broja. Ova digitalna zbirka je načinjena na osnovu kompleta časopisa Zenit iz zaostavštine avangardnog umetnika Ljubomira Micića (1895–1971), koja se nalazi u posebnim fondovima NBS.

Digitalne kopije stranica svih brojeva časopisa Zenit možete pogledati ovde

Nihilizam i mladi

Umberto Galimberti, L'ospite inquietante: il nichilismo e i giovani, Milano 2007.
Preveo s talijanskog Mario Kopić




Epoha afekata žalosti

Na pitanje kakve su posljedice nihilizma, prije svega na mlade, odgovaraju nam argentinski filozof i psiholog Miguel Benasayag, koji već niz godina živi u Parizu, i profesor dječje i mladenačke psihijatrije Gerard Schmitt, koji predaje na sveučilištu u Reimsu.
Stručnjaci su proučavali službe za psihološko i psihijatrijsko savjetovanje u Francuskoj i ustanovili da se tim službama obraćaju prije svega ljudi čija patnja nema pravi psihološki izvor, nego reflektira opće proširenu žalost, karakterističnu za naše suvremeno društvo, kojeg prožima stalan osjećaj neizvjesnosti i nestalnosti.

No obojica ''tehničara patnje'' osjetili su se nespremnima suočiti s problemima koji nisu psihopatološke prirode. Umjesto da jednostavno pribjegnu farmakološkim sredstvima koja liječe molekularni poremećaj i umiruju krizu, počeli su proučavati smisao skriven u srcu simptoma, kada kriza nije više toliko kriza pojedinca, nego više refleks društvene krize na pojedinca, krize koja na čuđenje obeshrabrenih savjetnika nenajavljeno preplavljuje centre za psihološku i psihijatrijsku pomoć.

I u čemu se sastoji ta kriza? U tome da je oznaka budućnosti sada drukčija: izbudućnosti-obećanja promijenila se u budućnost-prijetnju. Psiha je zdrava kada je otvorena prema budućnosti (za razliku od deprimirane psihe, koja je sva sabrana u prošlost, i od manične psihe, koja je sva usredotočena na sadašnjost). Kada budućnost zatvori vrata, odnosno otvori ih samo zato da se pokaže kao neizvjesnost, nestalnost ili zabrinutost, tada se, kako kaže Heidegger, ''užasno već dogodilo'', jer tada inicijative zamiru, nadanja se pokazuju prazna, demotivacija raste, a životna moć sasipa.

Stručnjaci smatraju da je sve počelo sa smrću Boga, koju je navijestio Nietzsche. Taj je nagovještaj obilježio kraj teološkog optimizma koji je gledao na prošlost kao na zlo, na sadašnjost kao na iskupljenje, a na budućnost kao na spasenje. Smrt Boga nije ostavila iza sebe samo siročad, nego i nasljednike: znanost, utopija i revolucija u laičkom su obliku nastavili to utopijsko viđenje povijesti, gdje je trijada krivnja-iskupljenje-spasenje našla svoju novu formulaciju u istorodnom pogledu; u njemu se prošlost pokazuje kao zlo, znanost ili revolucija kao iskupljenje, a napredak (znanstveni ili sociološki) kao spasenje.

Pozitivizam s kraja 19. stoljeća pobuđivao je naime svojevrsni znanstveni mesijanizam, koji je jamčio svijetlu i sretnu budućnost zahvaljujući znanstvenom progresu. Na sociološkom području Marx je upozorio na proturječje kapitalizma i predlagao radikalnu preobrazbu svijeta, na psihološkom području Freud je pretpostavljao da je riječ o presušivanju nesvjesnih sila koje Ja (Ego) ne kontrolira, budući da ''tamo gdje bijaše Id, treba postati Ego. To je rad u području kulture (Kulturarbeit)''.

Kad je Zapad napustio pesimizam starih Grka – prema Nietzscheu, samo su oni bili tako snažni da su mogli gledati boli u lice – bezrezervno se predao optimizmu judeo-kršćanske tradicije; ta je tradicija kako u vjerskoj varijanti tako i u laičkim varijantama znanosti, utopije i revolucije gledala u budućnost poduprta uvjerenjem da je povijest čovječanstva neizbježno povijest progresa i dakle spasenja.

Danas je ta optimistička vizija krahirala. Bog je doista mrtav, a njegovi nasljednici (znanost, utopija i revolucija) nisu održali obećanje. Zagađenja svih vrsta, socijalne nejednakosti, gospodarske katastrofe, pojava novih bolesti, eksplozije nasilja, oblici netolerancije, ukorijenjenost egoizama, rat kao nešto uobičajeno, bacili su budućnost iz krajnje pozitivnosti judeo-kršćanske tradicije u kranju negativnost vremena koje je prepušteno slučajnosti bez smjera i orijentacije. Budućnost je od ''obećanja'' postala ''prijetnja''.

A to je zato jer nas tehnološka znanost – premda je istina da napreduje u spoznaji realnosti – istodobno baca u oblik neznanja koji je posve drukčiji (možda još strašniji) i naposljetku nas čini nesposobnim uhvatiti se u koštac sa svojom nesrećom i problemima koji nas uznemiruju i straše oko odsutnosti smisla.

Sa Spinozom možemo reći da živimo u vremenu u kojem vladaju ''afekti žalosti'', gdje nije riječ o boli ili plaču, nego o nemoći, raspadu i nedostatku smisla, zato je sadašnja kriza drukčija od ostalih (prijašnjim se krizama Zapad znao prilagoditi), budući je posrijedi kriza samih temelja naše civilizacije.

Dakako, nitko ne ide u psihološka savjetovališta, govoreći: ''Dobar dan, doktore, jako patim zbog sadašnje povijesne krize''. No zato savjetovališta iz dana u dana opsjedaju roditelji i učitelji, koji ne znaju više kako da se suoče s ravnodušnošću svoje djece, odnosno učenika, s procesom gubitka motivacije (zbog čega se mladi zatvaraju u svoje sobe i omamljuju uši muzikom), eskalacijom nasilja, jointima koji im omamljuju um i šarene ure bezvoljnosti. Kako sve te simptome povezati s ''povijesnom krizom''?

Ako budućnosti kao obećanja nema, želja se zaustavlja u apsolutnoj sadašnjosti. Bolje je biti dobro i uživati danas ako je sutrašnjica bez perspektive. To znači da mladi čovjek ne prolazi više prirodno iz narcističkog libida (gdje je riječ o ljubavi prema samome sebi) u objektni libido (koji se tiče drugih i svijeta). Ako toga prijelaza nema, postoji opasnost da ćemo mlade poticati na učenje s utilitarističkim motivacijama i uvesti obrazovanje, kojeg će cilj biti preživljavanje, gdje se samo po sebi razumije da 'se svatko treba spasiti sam', s posljedičnim slabljenjem emotivnih, čuvstvenih i socijalnih veza.

Ako budućnosti kao obećanja nema, ostaju roditelji i učitelji bez autoriteta da bi mladima pokazali put. Zato se između adolescenata i odraslih uspostavlja ugovorni odnos, a posljedica je takvog odnosa da se roditelji i učitelji neprestano osjećaju dužnima opravdavati svoje odluke pred mladima. To što im je ponuđeno u egalitarnom odnosu mladi prihvaćaju ili ne prihvaćaju. No odnos između mladih i odraslih nije simetričan, i ako mladog čovjeka smatramo sebi jednakim, to znači da mu ne pokazujemo granice, a prije svega da ga prepuštamo njemu samome s njegovim porivima i tjeskobom koja iz tih poriva proistječe.

Kada simptomi nelagode postaju bjelodani, ponašanje roditelja, odnosno učitelja oscilira između stroge prisile – koja može biti smislena kada su obećanja budućnosti zajemčena – i zavođenjem na komercijalni način, na koji poziva sve raširenija potrošačka kultura.

Ali i današnji mladi moraju doživjeti svojega Edipa, što će reći da moraju istražiti svoje mogućnosti, iskusiti granice društva, suočiti se sa svim situacijama karakterističnim za rituale prijelaza iz mladenačkog doba, između ostalog i sa simboličkim ubojstvom autoriteta, dakle oca. I jer se taj proces ne može dogoditi u obitelji, gdje zbog ugovornih odnosa između roditelja i djece autoritet više ne postoji, mladi svojega Edipa vide u policiji, oslobađajući nasilje, obuzdano u obitelji, u kvartu, na stadionima, u gradovima, u društvu.

To je samo jedan od niza primjera na koje bismo mogli upozoriti oko povezanosti između povijesnog prijelaza iz ''budućnosti kao obećanja'' na ''budućnost kao prijetnju'' i oko psiho(pato)loških znakova u nelagodi mladih, koji se ne znaju više uključiti u društvo, učiti, ulagati u svoje projekte, povezane s nekom njihovom dubokom željom, koja je zapravo želja za životom.

Dodajmo još da afekti žalosti i fatalizma mogu imati i određenu privlačnost i da se čovjek olako zavodi pjesmom koju pjevaju sirene očaja, okušava očekivanje najtežeg ili dopušta da ga obuzme apokaliptična noć koja se – od nuklearne opasnosti do terorističkih prijetnji – kao tamni oblak nadnosi nad sve nas. Istina je i da su afekti žalosti konstrukt, način na koji tumačimo realnost, a ne realnost sama, koja za nas čuva još puno zaliha, samo ako ne dopustimo da nas zavede taj danas dominantni označitelj, neizvjesnost.

Naše doba nesumnjivo raskrinkava iluziju moderniteta da čovjek sve može mijenjati po svojoj volji. Nije tako. No neizvjesnost, koja iz toga proistječe, ne smije privesti naše društvo do toga da masovno pristane na paranoidni diskurs u kojem se ne govori drugo do o nužnosti da se zaštitimo i preživimo. U tom slučaju dolazimo do točke kad se društvo osjeća slobodnim od načela i zabrana; posljedica će takve slobode biti da će na vrata zakucati barbarstvo.

Jer temeljito iskorjenjivanje neizvjesnosti pripada još modernističkoj utopiji ljudske svemoći, treba slijediti drugi put: na njemu valja graditi osjećajne i solidarnosne veze, sposobne ljude izvesti iz osamljenosti u koju ih nastoji zatvoriti društvo u ime egoističnih ideala, koji se, polazeći iz Amerike, prijeteće šire i prema nama.

Nastavak:

deo II Oglašavanje intimnosti
deo II NihiIizam prožet drogama
deo IV

Proglas

Boemski sindikat zalaže se za poboljšanje položaja publike koja posećuje klubove i tzv. koncertne prostore u Beogradu.

Na početku trebalo bi naglasiti da u ovom trenutku klabing/koncertna publika ne zaslužuje bolji položaj od onog koji ima.

Odgovornost za takvo stanje je na samoj publici ali pre svega na organizatorima dogadjaja i vlasnicima klubova.

"Klabing Scena" je tokom predhodne decenije devastirana hiperprodukcijom masovnih rejvova i sponzorskih žurki. Pritom se nije vodilo računa o edukaciji (kuturno-aktivistička) publike koja je za to vreme odrastala.

Klubovi se danas prave i otvaraju za specifičnu ciljnu grupu uniformisanih "tranzicionih mutanata". Takva situacija diktirrana je novcem koje "mutanti" imaju a boemi uglavnom nemaju. Istovremeno "mutanti" ne znaju da se zabavljaju niti su za to sposobni.

Rezultat je dosada i zasićenost.

U poslednjih godinu dana svedoci smo velikog broja grassroots inicijativa kroz koje pojedini DJ-evi i organizatori ulažu svoj novac i neverovatnu energiju da bi popularizovali aktuelne umetnike i producente iz zemlje i inostranstva.
Specifičnost Beograda je da ne može da podnese više od jedne žurke rezultira rasipanjem publike i energije.

Jedan od zadataka Boemskog Sindikata biće ustanovaljavanje kriterijuma "dobre zabave" i obaveštavanje svojih članova o žurkama i kulturnim dogadjajima koje bi trebalo podržati (novcem i prisustvom)

Istovremeno Boemski Sindikat će se oštro (svim sredstvima) suprostavljati monopolističkom položaju pojedinih klubova i njihovom diktatu neukusa kombinovan sa besmislenim line up-ovima, cenama karata i pića.


U svom radu Boemski sindikat koristiće već poznate oblike sindikalne borbe i to

-BOJKOT (klubova, brandova, gazdra, promotera, sponzora, buking agenata, DJ-eva etc.)

-ŠTRAJK (zabavljanje i afirmativna komunikacija nasubrezivniji su oblici štrajka i sindikalne borbe u Beogradu)

-LOCK OUT (odbijanje da se napusti klub i ostajanje u istom do ispunjenja zahteva)

-LOBIRANJE (u interesu članova sindikata)

-EDUKACIJA (kulturno-politička)

-ŽURKE


Klubovi i DJ-evi ne postoje bez nas.
Mi smo neorganizovani.
Vreme je za organizovanje.
I zajebavanje.

Vidimo se u mraku.
Noć je naša

Zašto u Srbiji nema remek-dela?

Iz istog razloga iz kog nemamo Ustav. Imamo, ali znamo da to nije to. Institucije. Imamo, ali znamo da to nije to. Automobilsku industriju. Imamo, ali znamo da to nije to. Fudbal. Imamo, ali znamo da to nije to. Berzu. Imamo, ali znamo da to nije to. Vladavinu prava. Imamo, ali znamo da to nije to. Genetička i nanotehnološka istraživanja. Imamo, ali znamo da to nije to. Medijski javni servis. Imamo, ali znamo da to nije to. I da ne nabrajamo više. Isto važi i za umetnost: imamo, ali znamo da to nije to.

Ponovo pitam: zašto u našoj Srbiji - ovoj, danas - umetnost nije moguća? Odmah odgovaram: iz istog razloga iz kog u našoj Srbiji nije moguća ni politika. A to znači: zato što u našoj Srbiji moguće nije moguće. Jer i politika i umetnost su delatni i živi u domenu mogućeg. U našoj Srbiji nema mogućeg. U najboljem slučaju, moguć je eksces, izuzetak, incident, greška i propust u sistemu.

To da je moguće onemogućeno istovremeno znači i da je u našoj Srbiji sistemski omogućeno nemoguće. I zaista, svi smo se mnogo puta uverili: u Srbiji može ono što nigde ne može, ono što bi drugde bilo nezamislivo, nepojmljivo, dok istovremeno ne može ono što drugde i može i uobičajeno je i podrazumeva se.

U našoj Srbiji aktuelni vladajući poredak ima zadatak da po svaku cenu blokira i sabotira i onesposobi i zatre moć i važenje mogućeg. A zašto? Zašto da nema mogućeg? Zato što se jedino iz perspektive mogućeg ovo što nam se događa razotkriva kao beda, laž i poniženje.

Kako se postiže suspenzija mogućeg? Strateški, promovisanjem i demonstriranjem moći i važenja nemogućeg (npr: carstvo nebesko, a ne carstvo zemaljsko, ili: pravci razvoja sistema samoupravnog socijalizma, ili: i posle Tita Tito, ili: svi Srbi u jednoj državi, ili: Kosovo je Srbija). Prva pretpostavka poretka naše Srbije jeste: ako vlada nemoguće, ne vlada moguće. U strahovladi nemogućeg, moguće je izgubljeno, zaboravljeno, nedostupno, strano.

Tačnije, princip glasi: ako može da vlada nemoguće, ne može da vlada moguće. Princip se dosledno sprovodi: jedino što je moguće u našoj Srbiji mora biti isključivo nemoguće. Tako je bilo u socijalizmu, tako je bilo sa Miloševićem, tako je sad. Jedino to može. I sprovodi se po svaku cenu.

Strahovlada nemogućeg je, na taj način, vladavina radikalno mogućeg. Ali ovakav poredak je u tolikoj meri nasilan, traumatičan, nepodnošljiv, da ultimativno potvrđuje poraz mogućeg, čak i u takvom njegovom teorijski najekstremnijem vidu. Čime ipak uspešno dostiže svoju svrhu: praktično potiranje svakog traga bilo kakvom mogućem.

A gde nema mogućeg, nema slobode, nema dostojanstva, nema plemenitosti, nema budućnosti. Rezultat glasi: naša situacija je beznadna. Naša Srbija nema kud. Zato naša deca razmišljaju o bekstvu odavde čim stasaju. Zato se naša deca opiru rađanju. Naša deca neće našu Srbiju.

Nemoguće je nametnuto kao dominatna predstava. A dominantna predstava određuje dominantne društvene odnose i dominantno iskustvo i osećanje sveta, života, ljudi, vremena... U ovakvom okruženju - bez traga mogućeg - politika stalno zakazuje, predala se i pervertira u svoju suprotnost (u suprotnost bilo kakvom opštem i javnom interesu), jer više nema šta da radi, nema više ništa da kaže, nema više bilo šta bilo kome da ponudi i obeća, nema više o čemu da odlučuje, nema više čime da upravlja, nema kuda da vodi.

Strahovlada nemogućeg obezbeđuje savršenu kontrolu i pokornost. Umesto otpora neizbežnom, dešava se predaja izbežnom. Način uspostavljanja i reprodukovanja društvenih veza, kao i ličnog unutarja, u poretku nemogućeg pogoduje jedino porazu. I tako, mi u nemogućem živimo poraze, ali ništa ne preduzimamo, jer kad si u nemogućem, onda to baš tako i treba da bude.

U ovakvom okruženju, umetnost se povlači, čili, krije se, gubi se. Sad, kad u našoj Srbiji vlada zaborav i stranost mogućeg, sad kad je politici najpotrebnija. Jer umetnost je prvi i poslednji garant i čuvar domena mogućeg. Ovde, u našoj Srbiji, sećanja na moguće.

Komplementarnost i interoperabilnost politike i umetnosti ogleda se u više neizbežnih aspekata. Najopštije, jer se oboje tiču simboličkog poretka, upravljanja predstavama, osvajanja slobode, međuuslovljenosti imaginacije i odgovornosti. Umetnost konstituiše i razotkriva pretpostavke poretka, a politika manipuliše posledicama poretka.

Uže, ključna kategorija i u politici i u umetnosti zove se: reprezentacija. Reprezentacija kao predstavljanje i pripovedanje (umetnost), te reprezentacija kao zastupanje u odlučivanju (politika). Još jedna ključna zajednička kategorija je autolegitimacija: i umetnost i politika zasnivaju se na proizvođenju razloga sopstvenog važenja. Umetnost to čini u domenu privida estetske autonomije, a politika u domenu privida javne i pragmatičke neophodnosti i integrativnosti.

U čemu je još srodnost? I umetnost i politika tiču se transformacija obrazaca koji strukturiraju naše poimanje i slike sveta, zajednice, ljudske prirode. Srodni su po tome što ne znače ništa sami po sebi, nego svemu drugom daju značenje.

I zbog svega toga: umetnost koja zorno i ubedljivo demonstrira i performira moguće najpolitičkija je sila i resurs od svega što još nije protraćeno i devastirano u našoj Srbiji. U našoj Srbiji umetnost mora biti bez ostatka politička. U našoj Srbiji umetnost ili je politička ili je nema.

Umetnost mora da nas uštine gde smo najosetljiviji, tako da poplavi, do krvi. Moramo da se ugrizemo za jezik. Moramo da izvedemo salto mortale iako je zaštitna mreža odavno izmaknuta. Moramo da se suprotstavimo nemogućem. Moramo da porazimo poraz. To ima izgleda na uspeh, paradoksalno, upravo zato što izgleda da je nemoguće. U ovako tvrdom i neumitnom nemogućem, eto nama jednog uzorno nemogućeg zadatka, i to jedinog koji ima smisla.

Zadatak umetnosti u poretku nemogućeg: proseći koprenu nemogućeg, raskriliti i zaiskriti mogućim, iz čega sledi: reanimirati politiku elektro-šokovima i injekcijama adrenalina pravo u srce. A onda, sa tog najzad osvojenog, vaskrslog, zdravog mesta mogućeg, jedan po jedan, svako u onom što najbolje ume i do čega mu je naročito stalo, iz sve snage, zajedno: poraziti poraz.


Sreten Ugričić
Iz zbornika Fenomenologija duha palanke, Otkrovenje, 2008.